RONALD MAJLAT: ORBAN I VUČIĆ – VIŠE OD PRIJATELJSTVA

RONALD MAJLAT: ORBAN I VUČIĆ – VIŠE OD PRIJATELJSTVA

Foto: Magločistač (arhiva)

Objavio: Magločistač

16.04.2020

Kategorija: U fokusu

Čini se da „mađarski model“ prati sve više političara na Balkanu.

[divide icon=”circle” width=”medium”]

Ko je u poslednjih par godina pratio politička dešavanja u Mađarskoj i u Srbiji verovatno je primetio da je uređenje ove dve države sve više počeo da liči jedna na drugu. Ova konvergencija naravno uopšte ne znači da su Mađarska i Srbija napokon krenule na evropskom putu. Naprotiv: počinju da liče u iliberalnim obeležjima – i to u tolikoj meri kao da se u poslednje vreme međusobno uzimaju za primer.

Foto: Roland Majlat (privatna arhiva)

Ako vršimo komparativnu analizu ovih režima, čitalac s pravom može da kaže da je tu reč o opštoj prirodi politike. Ipak – videćemo kasnije – slučaj Mađarske i Srbije je mnogo specifičnija, ovi određeni instrumenti u tačno ovakvom sastavu se ne koriste nigde. A to nipošto nije slučajnost, jer u današnje vreme više ne prođe nijedan mesec bez toga da mađarski premijer Viktor Orban i predsednik Srbije Aleksandar Vučić ne prodiskutuju i ne demonstriraju pred javnost koliko se dobro sporazumevaju njih dvoje.

Ako analiziramo Orbanovo i Vučićevo političko gledište, prva stvar koju ćemo uočiti biće da u slučaju oba političara nedostaje konzistentno političko razmišljanje. Iako su na prvi pogled obojica najglasniji branitelji nacionalnih interesa, u stvarnosti vode izuzetno neoliberalnu privrednu politiku, snažno preferirajući velika inostrana preduzeća naspram domaćih. Potpuno odricanje od svoje prošlosti takođe ukazuje na nedostatak ideologije kod obojice. I zato nije nikakvo čudo što Orban, nekadašnji potpredsednik Liberalne internacionale sada već atribut „liberalan“ koristi kao psovku, a Vučić, nekadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke sada predstavnike opozicije često i rado naziva fašistima. A posle ovog nije uopšte iznenađujuće da su ovo dvoje političara velemajstori u paunovom plesu: dok su kod kuće gromoglasni kritičari Zapada, u Briselu i Vašingtonu redovno iskazuju vernost prema onima koje kod kuće hule.

U razmišljanju ovog dvojca ipak postoji jedna stabilna tačka: a to je iracionalno, megalomansko razmišljanje o budućnosti. Po tome na kraju puta živećemo u jednoj idiličnoj, srećnoj državi – čije su vođe, podrazumeva se: oni.

Konstruisanje partije takođe čini deo političkog gledišta: bilo da je reč o Fidesu ili o Srpskoj naprednoj stranci, u oba slučaja nalazimo strogo hijerarhijsku konstrukciju sa vođstvom jedne jedine osobe, konstrukciju u kojoj ideološko zajedništvo uopšte ne predstavlja kriterij, nasuprot lojalnosti prema vođi, koja se itekako pokazuje važnim.

Posle svega toga nije začuđujuće da se u poslednjih nekoliko godina funkcionisanje ove dve države sve više i više prilagođavalo jedno drugom. Još jedna stvar je uočljiva u oba slučaja, a to je potpuno ispražnjenje demokratije putem pseudodemokratskih sredstava.

U Mađarskoj su tzv. nacionalne konsultacije predodređene da demonstriraju da je i volja naroda važna, a u Srbiji je korišćen pojam „pregovora“ za održavanje iluzije „zajedničkog“ razmišljanja o Kosovu. Iako je u oba slučaja bilo sasvim očigledno već od samog početka da tu nema reči o bilo kakvom traženju rešenja (ove konsultacije su u većini slučajeva potpuno besmislene, jer, ili se radi o nekim trivijalnim pitanjima ili o stvarima na koje čak ni političari nemaju uticaj), te fraze su postale sigurne tačke na koje se uvek može pozivati, ukazujući na visok nivo demokratije u dotičnim zemljama. Naravno, to se ne pokazuje ni u najmanjoj meri u odnosu prema opoziciji: u ove dve države opozicioni intelektualci se žigošu kao neprijatelji naroda, u parlamentu ih potpuno ignorišu, osim ako ih treba diskreditovati. Ovaj mehanizam funkcionisanja u obe države okružuje vladina neizmerno jednostavna komunikacija prema narodu, naravno na jeziku najmanje školovanih ljudi – kako bi svi razumeli.

Imamo jedno polje na kojem je sličnost između političkog aranžmana dveju država sasvim šokantna: to su mediji. Tu smo već svedoci očiglednog kopiranja, „prepisivanja“. Okupacija javnog medijskog servisa naravno nije bila strana ni drugim, ranijim vladama, ni u Mađarskoj, ni u Srbiji. Ono što je tu novina, to je totalna okupacija u kojem sva mišljenja i gledišta koja se razlikuju od vladinih mogu da se prikažu isključivo u negativnom svetlu. Pored toga davanje prostora jeftinoj žutoj štampi takođe je očigledna zajednička tačka: u Mađarskoj između ostalih Ripost i Lokal, u Srbiji Informer i Srpski Telegraf služe za plasiranje poruka s ciljem diskreditacije određenih ličnosti i grupacija. Zajedničko je i redovno pojavljivanje „stručnjaka“ iz vladajuće stranke u ovim štamparskim proizvodima koji su u službi vladajuće stranke. Oni posle dobijaju i određenu nagradu od vladajuće stranke, na primer u vidu poslaničke kandidature (Georg Špetle) ili čak ambasadorske pozicije (Miroslav Lazanski). Nije začuđujuće da je tematika ovih novina veoma slična: pored negacije ne baš prijatne stvarnosti, određeni pseudoproblemi dobijaju ogromnu ulogu i najčešće se operiše zajedničkom slikom neprijatelja. Tako je u slučaju Mađarske Đerđ Šoroš postao neprijatelj države broj jedan, dok je u Srbiji karakterističnije da su inostrane sile te koje žele da unište državu. Bombastični naslovi tu uopšte ne služe kao podstrek za povećanje prodaje novina. Naime, ovi izdavači poseduju i više nego dovoljno sredstava, jer imaju (novčanu) podršku vlade i oglašivačaCilj je samo održavanje atmosfere panike, što itekako može doprineti velikom političkom dobitku.

A što se tiče izbora, plod je sazreo: kako je Fides 2011. godine prekrojio izborni zakon tako kako je njemu najviše odgovaralo, tako sada možemo biti svedoci u Srbiji iste situacije: tropostotni prag za ulazak u Skupštinu nije samo instrument da se zavadi opozicija koja bi bojkotovala izbore, nego je i pomoć za one koji podržavaju vladu sa strane – za radikale, da bi i oni ušli u parlament. Štaviše, čak i tehnike u kampanji Fidesa i SNS kao da potiču iz iste radionice. Iskorišćavanju evidencije birača, onesposobljavanju opozicionih kampanja više se niko ne čudi ni u jednoj državi, ali ni navali agresivnih partijskih aktivista koji su spremni da odbrane svog lidera u bilo kom trenutku – čak i ako taj lider danas govori suštu suprotnost onome što je najodlučnije tvrdio juče.

Ove sličnosti – u političkom razmišljanju, u funkcionisanju države, u medijima i u izborima – naravno nipošto ne ukazuju na to da oni vode boljem funkcionisanju države, pa da se to kopiranje vrši baš zbog implementacije „najboljih praksi“. Sve se čini da u mnogo većoj meri ukazuju na sve vidljiviju rasprostranjenost „mađarskog modela“, da sve više političara usvaja i prati taj obrazac na Balkanu.

Prevela: Kristina Orovec

Izvor: Magyar Hang (Autonomija)

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.