ZAŠTO JE KIŠOV ‘ČAS ANATOMIJE’ VAŽAN I DANAS

ZAŠTO JE KIŠOV ‘ČAS ANATOMIJE’ VAŽAN I DANAS

Andraš Urban, foto: NJ/Magločistač (arhiva)

Objavio: Magločistač

17.03.2017

Kategorija: Subotica

Pozorišni reditelj Andraš Urban objašnjava zašto se odlučio dramatizirati glasovitu knjigu Danila Kiša ‘Čas anatomije’.

Andraš Urban, jedan od najprominentnijih reditelja u regionu, na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu postavio je komad Čas anatomije nastao po motivima istoimenog dela Danila Kiša. Kiš je pisao Čas anatomije kao odgovor na hajku kojoj je bio izložen, a Andraš Urban kroz prizmu Kišovog sveta govori o istom o čemu i Kiš – koliko smo sposobni da se merimo sa sopstvenim izborima? Odnosno – koja je mera naše slobode? Kao i uvek Urban to čini sa svim intenzitetom koji nosi u sebi, estetski i etički promišljeno. Čas anatomije je izvesno, retko velika, posvećena i hrabra predstava.

  • Po mojoj asocijaciji  Čas anatomije je priča o stradanju, a Vi ste pre nego što ćete početi raditi na predstavi  rekli da će to biti Vaš obračun sa sobom i sa društvom. Šta je Čas anatomije za Vas sada?

– U društveno-političkom kontekstu, a i na ličnom planu mislim da čovek mora stalno da se suočava sa sobom. Nije to priča o drugima… ili skoro nikad nije. Svako umetničko delo u neku ruku je vrlo intenzivan process samosuočavanja, obračuna sa sobom kao takvim. Kao osnovnu situaciju povodom Časa anatomije jesam odredio da bi ovo trebala biti  predstava koja istražuje odnos umetnika prema stvarnosti u kojoj se nalazi. Uvek se bavim time, ali ne konkretno u smislu pozicije stvaraoca. Polazimo od pozicije umtenika, intelektualca – ako uzmemo glumce – na primer glumac jeste umetnik, ali je i građanin, isto je deo naroda ima svoj život, svoje odgovornosti, svoje kukavičluke i na profesionalnom i na privatnom planu.

Tokom procesa na taj način smo se bavili sa sobom – kako sebe postaviti, sa svim dilemama koje nosimo unutar nas, naspram društva? Ako govorimo o Danilu Kišu tačno znamo o čemu pričamo kada pričamo o odnosu čaršije spram njega – takvi napadi su ili politički motivisani ili je motiv čista ljudska sujeta i nerazumevanje. Delo Kiša je jedna od prvih pojava postmoderne na ovim prostorima i mi vidimo da oni nisu razumeli način, stilski postupak koji se koristio u postmoderni – u tom smislu to jeste priča o stradanju umetnika. O stradanju, ako govorimo o unutrašnjem planu predstave, čoveka unutar savremenog društva. Ne mislim samo na ljude koji su radili predstavu nego i na publiku, naravno. Zaista jeste upitno gde su naše granice ?

  • Pozicija kulture u društvu?

– Direktori kulturnih ustanova, u koje se i ja ubrajam, mi volimo da govorimo o umetničkim slobodama koje maltene ne postoje na taj način. Sve ustanove, bar institucionalne su ucenjene na neki način, bez obzira što svako to pokušava da pokrije – zvanično ne postoji cenzura, ali postoje razne sugestije, razni mehanizmi koji služe cenzuri, jer stalno ste ucenjeni budžetom reizborom, gubljenjem poslova…. Kultura se nalazi baš u nekoj dekonstrukciji, u vrlo nezgodnom položaju. Da uzmemo banalan primer: u velikim pozorištima ljudi koji rade u tehnici imaju plate od oko 200 evra, sa tim novcem oni su osuđeni na gladovanje. Kako unutar tog ambijenta mi možemo da govorimo o nekoj umetnosti? Kultura je saterana na marginu, osim ako se ne bavite nekom komercijalom ili nekim nacionalističko konzervativnim konceptom u okviru kog pozorište ne treba ni o čemu da govori samo treba da sadrži  lažnu uzvišenost i da slavi vašu pripadnost određenoj naciji. To je vrlo glupo i iz toga će proizići najgore posledice za nas same, a naročito za buduća pokolenja. Mi imamo negativnu selekciju, dobro znamo da mladi ljudi odlaze, baš oni koji bi mogli biti progresivan deo društva, a ako je kultura onaj deo društva koji uči ljude kako se misli, odnosi prema određenim stvarima- takvim krutim stavom uči ih na jedan neprogresivan način. To je vrlo opasno i to ne shvatamo- koliko su strašne posledice toga.

  • Vreme kada se dogodio Čas anatomije odnosno hajka na Kiša i vreme danas? Koliko je takva hajka moguća danas? Pošto se meni čini da se danas oko nekih stvari ne pravi skandal nego se one uguše ignorisanjem.

– To funkcioniše na isti način. Motiv za tu vrstu hajke na umetnika intelektualca je, kako smo rekli, politički ili lični, sad druga je priča do kog stepena će doći neki skandal. Čas anatomije je Kišov izbor, mnogi ljudi ga ne razumeju – zašto je on imao potrebu da to napiše? On je umeo vrlo virtuozno da se obračuna sa onima oko sebe. Naravno da je taj skandal ostavio posledice na njega, on i govori o tome – on je pisac to je njegov identitet i veoma mu je važno da može da živi kao pisac, da se ostvaruje na taj način. Činjenica je da ovog trenutka mi ne možemo utvrditi recimo – šta je pozorišni  diskurs ovog trenutka u Srbiji? O čemu mi kao umetnici vodimo dijalog? Čak ni u nekom političkom kontekstu ne možemo govoriti da postoji progresivan dijalog, nego se uglavnom  forsira jedna vrsta konvencionalnog, nacionalno romantičarskog koncepta koji zapravo pripada 19-tom veku. I to je to. Određeni sloj tako zamišlja da treba da izgleda pozorište, odnosno kultura. Taj sloj gazi i gasi sve one momente koji bi mogli biti drugačiji.

  • Kiša je teško postaviti na scenu, otima se, kaže kompozitorka Irena Popović i primećuje da ste mu Vi našli ključ. Slažem se s tim i pitam Vas: kako?

Meni je bio jako bitan način na koji se Kiš bavio svojim identitetom i kako ga je postavljao naspram konvencionalnih, uobičajnih identiteta i to jeste priča o individuumu. Smatram da  je bitno stalno se vraćati čoveku, gledati na njega čak u tom egzistencijalističkom smislu ako je potrebno, kao na pojedinca. To važno. Kada govorimo o žrtvama, i Kiš to govori – uvek postoji pojedinačna žrtva – ne možemo to prevazići, ne možemo to generalizovati, niti ublažavati sa pozicije ideoloških stavova. Pojedinačno stradanje postoji i neosporno je i to je i priča o tome. Mi grešimo kada počinjemo to kontekstualizirati, razlikovati zločine, pa samim tim politizirati i koristiti žrtvu u diplomatskoj trgovini…. Taj nezavisni pojedinačni identitet mi je bio jako bitan. Nisam stručnjak za Kiša , nikako, time se bavila moja dramaturškinja glumica Suzana Vuković , ali ono što sam hteo da istaknem jeste da Kiš jeste pisac u punom smislu te reči – vi kada čitate njegovu poeziju, njegovu rečenicu vi se divite umeću da stvori sopstveni jezik. To jeste virtuozan način korišćenja jezika gde sam način i pripovedanja i artikulacije već nosi jednu specifičnu ideju. E sad u jednom trenutku to morate odbaciti- morate prestati da se bavite divljenjem prema Danilu Kišu sa tim sam se morao odmah na početku obračunati – da ja ne pravim ni muzej ni omaž Danilu Kišu nego želim povodom toga stvoriti scensku priču koja govori o svima nama.  Kroz prizmu Kišovog sveta.

  • Kao gledaoca doveli ste me u svest o tome šta znači pojedinačna žrtva, šta zaista nestaje sa jednim životom. Sa druge strane osetila sam da je to, paradoksalno, komad u slavu života.

Jako sam lično propatio ovaj proces, dugo sam bio u nekim neprijatnim osećanjima. Kako to postaviti? Njegova poema Đubrište koja se izgovara na kraju predstave jeste slika apokalipse na neki način. To je čudesno napisan inventar ljudskog života – o onome šta sve vidimo posle čovekovog života. Ne postoji živ momenat u toj poemi, samo posmatranje pejzaža koji je u stvari – đubrište – svaki taj predmet ima veze sa ljudskim životom koji u tom trenutku više ne postoji unutar tog ambijenta. To je ste priča o slobodi. Koliko god to zvučalo kao opšte mesto, nije. Mi tačno znamo, možda ne  po definicijama, ali imamo želju i svest za slobodom kao onim ka čemu težimo i to jeste težnja za životom. Za radošću života.

 

Izvor: Al Jazeera (Nataša Gvozdenović)

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.