LEONID PILIPOVIĆ, SLOBODAN UMETNIK: I DALJE VOLIMO DA SVIRAMO, A IMAMO I PROTIV KOGA

LEONID PILIPOVIĆ, SLOBODAN UMETNIK: I DALJE VOLIMO DA SVIRAMO, A IMAMO I PROTIV KOGA

Foto: Mikica Andrejić

Objavio: Magločistač

31.12.2016

• Ono što nedostaje su adekvatni koncertni prostori ili klubovi koji mogu da prime između 500 i 1.000 ljudi za malo ozbiljnije svirke i festivale • Nismo mi bili nikakva “druga” ,“prva”, “treća” ili  već ne znam ni ja koja Srbija, to je politički termin koji mi je blago rečeno odvratan i u kojem ja nikako ne mogu i ne želim da se pronađem • Kao nema se para, a za Acu Lukasa i “OK bend” na trgu se nađe koji dinar. Ma, važi • Ne treba grad da smišlja kulturne sadržaje i nudi ih, grad treba da obezbedi prostor kog ima na pretek i, naravno, sredstva za rad i da prepusti mladim umetnicima da sami kreiraju sadržaj i svoje ideje sprovedu u delo

[divide icon=”circle” width=”medium”]

Ima li uopšte potrebe s par prigodnih rečenica, tipičnih za uvod u jedan intervju, predstaviti Leonida Lea Pilipovića?  Elementarna kultura i informisanost svih onih koji su rođeni u Subotici – ili u njoj dovoljno dugo žive da mogu reći “Ovo je i moj grad” – nalaže jedini mogući smisleni odgovor: “Ne, nije potrebno.”

Dovoljno je reći samo Léo fon Punkerstein, “Džukele”, “Goblini”, “Iskon”, 9. umetnost, „What’s New In Da Zoo?“

A onda proradi crv sumnje: koliko mladih srednješkolskog uzrasta bi u gradu koji se diči svojom bogatom kulturnom tradicijom znalo bar nekoliko osnovnih informacija o ovom stvaraocu bez čijeg imena se istorija subotičke muzičke scene ne piše?

Umesto anticipiranja poražavajućeg odgovora, postavićemo i treće pitanje: ko je za to odgovoran? Mladi sigurno – ne.

Kako bi sebe opisao, u smislu stvaralaštva? Koliko dugo si u svetu muzike, a koliko u svetu stripa?

Kao slobodnog umetnika, definitivno. Ne zato jer je to nekakva odrednica ili status, već zbog toga što se ja osećam slobodnim da radim i mislim i stvaram onako kako želim. Ne zavisim od bilo kakve institucije ili udruženja, radim kada hoću i koliko hoću, zavisim isključivo od inspiracije i svoje dobre volje. Po profesiji sam strip crtač i illustrator, a muzikom se bavim čisto iz ljubavi. Ona je moje pogonsko gorivo. Muzikom se uz male prekide aktivno bavim već 30 godina. Iako sam strip zavoleo kao klinac i objavljivao povremeno u fanzinima i nekim strip magazinima još osamdesetih, u ozbiljne profesionalne vode 9. umetnosti  uplovio sam pre 12 godina.

Koliko često učestvuješ u kulturnoj ponudi grada, u smislu svirki i eventualnih izložbi, odnosno objavljivanja radova?

Moram da priznam, ne baš često. Izlagao sam nekoliko puta što samostalno, što grupno i to je što se likovnog dela tiče – to. Meni sasvim dovoljno, jer nemam potrebu da izlažem često. Koncerti i muzika su već druga priča, mislim da sam tu mnogo prisutniji.

Kako tebi sa strane izgleda kultura u Subotici? Da li prepoznaješ postojanje neke strategije njenog razvoja, ili ne?

Teško mi je da to pitanje posmatram sa strane jer sam iz Subotice, a opet jako malo se krećem po gradu, pa mi je teško da odgovorim jer ponekad imam utisak da nisam iz Subotice. Mislim da kulturnih dešavanja ima: tu su pozorišta, galerije, muzej koji je, verujem, jako slabo posećen… S druge strane, nemamo pristojan bioskop, ne postoji adekvatna koncertna sala, sve se izgleda svelo samo na kafiće gde se uglavnom pušta treš ili sviraju obrade i gde se izlažu radovi neafirmisanih umetnika… Ne poznajem ljude iz struktura vlasti koji bi na gradskom nivou trebalo da se brinu o kulturi i ne znam kakva im je strategija ako je uopšte imaju. Sumnjam.

Koliko zajednica i institucije u Subotici poznaju, priznaju, cene i podržavaju tvoje stvaralaštvo?

Svi koji me poznaju lično i upućeni su u moj rad imaju poštovanje prema onome što radim i to mi je sasvim dovoljno. Verujem da ima i ljudi koji me ne poznaju lično, ali cene to što radim. Za institucije ne znam, niti me, da budem iskren, to zanima. Podrška ljudi i prijatelja koje poznajem mi je važna, ali motivacija mi nikad nije zavisila od toga. Ukratko, ne razmišljam o tome.

Kako bi opisao muzičku i strip publiku u Subotici?

Za strip publiku jednostavno nemam valjan odgovor jer, sem par prijatelja koje poznajem i koji su ljubitelji stripa a neki i sami autori, ja ne znam za neku kritičnu masu koja bi bila relevantan pokazatelj koliko je strip popularan u Subotici. Nemam informacije koliko se strip prodaje i koliko se čita. Da je kojim slučajem u Subotici poslednjih godina održan neki strip festival, uz prisustvo velikih imena domaće ili – što da ne – svetske strip scene, mogli bismo po posećenosti imati nekakav uvid koliko je strip stvarno popularan u našem gradu. Što se muzičke publike tiče, mislim da je malo bolja situacija iz prostog razloga što muzičkih dešavanja ima kudikamo više. Ono što nedostaje su adekvatni koncertni prostori ili klubovi koji mogu da prime između 500 i 1.000 ljudi za malo ozbiljnije svirke i festivale. Mi imamo male klubove u kojima se redovno održavaju koncerti i oni su odlični za underground svirke, mlađe bendove, akustične svirke, ali su premali i to nije dovoljno. Fale veći prostori poput beogradskog SKC-a, Doma omladine, novosadskog “Quartera” ili pančevačkog “Apolla” koji je savršen primer idealnog koncertnog prostora. Publika voli veće i posećene koncerte i ako toga nema, nema ni publike, veruj mi. Mi to ovde na žalost nemamo. Imamo Klub “Mladost” gde staje jedva 150 ljudi, i Halu sportova gde nastupaju Zdravko Čolić i “Prljavo kazalište”.

Nekada smo imali Omladinski festival, ne tako davno i “Trenchtown”, danas je to na izdisaju. Zbog čega? Koliko se uopšte vreme tvog muzičkog stasavanja razlikuje od današnjeg?

Subotička “Omladina” bio je najbolji  festival bivše SFRJ!  Pošto nema SFRJ, nema više ni takve “Omladine” i to je jasno. Postoji novi festival istog imena i sa istim ciljem, a to je pružanje šanse mladim bendovima, koji se održava svake godine i za svaku je pohvalu! Ne treba da pominjem sa koliko malo sredstava je grad učestvovao u celom događaju. Međutim, pogrešno je da se sve završi na tome. Festivali su OK, ali nisu najvažniji, važan je kontinuitet dešavanja. Ne možeš čekati godinu dana da vidiš šta je novo na sceni. Znaš, nekada su bendovi koji su nastupili na “Omladini” i ostavili dobar utisak kod publike redovno kasnije nastupali po klubovima u Subotici: “Teatrock” u Narodnom pozorištu, Nepker, Dom zanatlija, KUD “Bunjevačko Kolo”… Moje muzičko odrastanje bilo je neprestano traganje za sadržajima koji nisu bili lako dostupni, i draž je bila u tom traganju, iščekivanju poštara koji ti donosi snimljene trake koje si naručio iz Zagreba, u zajedničkom preslušavanju novoprispelih albuma… danas jednim klikom možeš doći do čega god hoćeš. Korisno jeste, ali nema tog uzbuđenja.

Da li je strip “incident” u Subotici i generalno u našoj zemlji i šta može mlad, talentovan strip umetnik da očekuje od ovog grada i ove zemlje ukoliko želi da u tome uspe?

Foto: Jerome Regnier

Apsolutno ništa! I ne treba da očekuje ništa ni od koga, pogotovo ne od grada ili države. Ukoliko očekuje nešto, život će mu proći u čekanju. Uzdati se u sebe, vredno raditi,  imati vere u ono što radiš, predstaviti svoj rad gde god je to moguće i nadati se da će neko to primetiti. Ja ne vidim drugačiji put. Strip je medij koji je bio sastavni deo odrastanja kako moje tako i starijih generacija. Neki od njih i danas redovno kupuju i čitaju stripove, dok, bojim se, mlađe generacije i ne znaju šta znači taj pojam. Sve se svelo bukvalno na “incident”. Kapiram da klincu danas koji igra najnapucanije 3D igrice, visi na internetu, gleda holivudske blokbastere snimljene nezamislivom tehnologijom i nije baš najzanimljivije da lista tamo neku knjižicu sa slikama, pa još mora i da čita šta piše u tamo nekim balončićima. Karikiram, ali meni to tako izgleda.

Sa “Džukelama” i “Goblinima” si 90-ih bio “druga” Srbija. Suprotnost tadašnjoj mejnstrim kulturi i neka vrsta “muzičke opozicije”. Šta su “Goblini” danas u odnosu na sadašnji mejnstrim, kako kulturni, tako i politički?

Nismo mi bili nikakva “druga” ,“prva”, “treća” ili  već ne znam ni ja koja Srbija, to je politički termin koji mi je blago rečeno odvratan i u kojem ja nikako ne mogu i ne želim da se pronađem ma kako to nekome sa strane izgledalo. Naš glavni motiv nije bila borba protiv primitivizma ili vlasti već ljubav prema muzici, rock’n’rollu. Samim tim već si odabrao stranu, ali – ponavljam – ljubav prema muzici je glavni pokretač, a ne gađenje prema ovome ili onome. Naravno, pevaš o stvarima koje te okružuju, koje te na ovaj ili onaj način frustriraju, smetaju ti, ali to je samo deo celokupnog opusa, nije glavna ideja vodilja. Ima tu dosta besa, a bes je energija, kako kaže John Lydon. E, kad spojiš tu ljubav prema muzici i taj bes kao reakciju na sve što te okružuje, dobiješ ono što su bile “Džukele”, “Goblini”, “Atheist Rap”, “Novembar”, “Dža ili Bu” i mnogi drugi bendovi tog vremena. Ne vidim šta se promenilo u tom odnosu ni danas u “Goblinima” sem što smo stariji i iskusniji. Ostala je ista ljubav i isti bes. Volimo da sviramo, a imamo i protiv koga 😀

Gde se izgubila ta energija koju ste tada akumulirali? Nekako se čini da se dvehiljaditih sve rasplinulo.

Foto: Atila Sabo

Naivno smo poverovali da će se sve promeniti. I promenilo se. Na gore! Rock’n’Roll je bukvalno preko noći nestao iz medija, pojavili su se neki novi (stari) vlasnici medija, urednici, menadžeri, sve je otišlo “na tender” i u privatizaciju, novi tržišni zakoni, daj samo ono što pravi lovu i što narod traži – i dobili smo ovo što danas imamo. Energija se nije izgubila, naprotiv, bendova i dalje ima kako onih starih tako i novih jako dobrih, ali se ne vide, nemaju gde da se vide i čuju sem na internetu. O radiju i da ne govorim. Evo, na primer, u Subotici ne znam ni za jedan normalan radio gde mogu da čujem domaći r’n’r,  a da to nije “Bijelo Dugme”, “Riblja čorba”, “Prljavo kazalište”, Bajaga i ostali ex-YU metuzalemi. OK, ljudi, nemam ništa protiv tih grupa, to su veliki bendovi, ispisali su istoriju, ali pobogu desilo se nešto muzike i posle njih. Nekada je radio služio za informisanje i zabavu, zamisli, postojale su domaće TOP liste, a danas izgleda služi samo da bi besomučno vrteo turbo-treš i prilično nezanimljive i iritantne reklame.

Nakon “Džukela” i “Goblina” svirao si u “Iskonu” koji je negovao etno-muziku. Kako ti onda izgleda koncepcija “Zavičajnih dana” i svih etno-manifestacija u gradu uopšte?

Ma nemam ja ništa protiv ni “Zavičajnih dana” ni “etno- festivala”. Tradiciju treba čuvati i negovati bila ona srpska, mađarska, hrvatska, bunjevačka ili bilo čija. Ja u tome ne vidim ništa sporno ni problematično, naprotiv. Upravo zbog nemarnog odnosa prema tradiciji, danas nam uvaljuju svakakvo smeće nazivajući to narodnom muzikom.  Strašno je to što “Etno-fest” ima sve veće problem oko organizacije i svake godine se dovodi u pitanje njegov opstanak. Kao nema se para, a za Acu Lukasa i “OK bend” na trgu se nađe koji dinar. Ma, važi.

Koliko si upoznat sa konceptima “Subotica – Grad festivala” i Evropska prestonica kulture? Koliko smo izgubili time što smo, blago rečeno, odustali od oba?

Lepo to sve zvuči, ali kao što sam malo pre spomenuo, glavni problem ili izgovor, svejedno, su uvek pare. Od “grada festivala” došli smo do toga da je svaki festival svake godine sve oskudniji, i pitanje je da li će ga uopšte biti. Ne mogu da zamislim kako u takvim okolnostima uopšte možemo da pričamo o takvoj ideji koja nije loša, ali mislim da je to ipak prevelik zalogaj za malu Suboticu i njene kapacitete. Možda jednog dana, ali za početak da sačuvamo i ovo malo festivala što ih imamo.

Na koji način definisati strategiju kulture u gradu koja će sa jedne strane graditi publiku, a sa druge preduslove za stvaranje novih umetnika?

Usmeriti pažnju na mlade ljude, dati im prostora i mogućnosti  da se sami organizuju. Gomila praznog prostora, fabričkih hala zvrlji prazno, skupljaju prašinu, a mogli bi pametno da se iskoriste. Nedavno sam bio u Nemačkoj u Essenu, gde se nalazi jedan od najvećih rudnika u Evropi koji više nije u funkciji. Sve hale, sve prostorije su sačuvane i pretvorene u koncertne dvorane i klubove sa najsavremenijom audio-tehnikom, galerije, ateljee, umetničke radionice, gde se neprestano održavaju koncerti, izložbe. Od filharmonije do underground koncerata. I to je sve pod zaštitom UN-a! Subotica je nekada bila industrijski grad, imala nekoliko kasarni i šta je sada sa tim silnim zgradama i prostorom? Ne služe ničemu, sem što se čeka neki bogataš ne bi li mu se sve prodalo i to po običaju za sitne pare. Pogledaj, na primer, samo zgradu BIGZ-a u Beogradu, pa čitava nova muzička scena je potekla odatle! Klub “Quarter” u Novom Sadu je najobičniji hangar! Ne treba grad da smišlja kulturne sadržaje i nudi ih, grad treba da obezbedi prostor kog ima na pretek i, naravno, sredstva za rad i da prepusti mladim umetnicima da sami kreiraju sadržaj i svoje ideje sprovedu u delo.

(Magločistač)

[clear]

 

Članak “Leonid Pilipović, slobodan umetnik: I dalje volimo da sviramo, a imamo i protiv koga “ proizveden je kao deo projekta “Plus i minus u kulturi: prilozi o (samo)održivosti kulturnog stvaralaštva“, koji je realizovan uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Za sadržaj članka odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Centar građanskih vrednosti“ i redakcija portala “Magločistač”. Stavovi izneti u tekstu ne odražavaju nužno i stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama.

 

 

 

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.