Nebojša Milenković: Alibi za građansko ćutanje ne postoji

Nebojša Milenković: Alibi za građansko ćutanje ne postoji

Nebojša Milenković, foto: Nebojša Babić

11.04.2018

Kategorija: Intervjui

Istoričar umetnosti, viši kustos u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, pisac, građanski aktivista, član Predsedništva Pokreta slobodnih građana Nebojša Milenković iz Novog Sada, iza sebe ima veliki broj autorskih izložbi i objavljenih monografija, kao i stručnih predavanja. Od studentskih dana pisao je tekstove i eseje o književnosti, umetnosti, kulturi i politici, između ostalih za listove i portale Politika, Danas, NIN, Vreme, B92, Republika, Peščanik i mnoge druge. Milenković u intervjuu za subotički portal Magločistač govori o problemu nepostojanja države, stanju u institucijama kulture, društvenim devijacijama, o nepostojanju alibija za građansko ćutanje…

[divide icon=”circle” width=”medium”]

Kako ocenjujete trenutnu kulturnu politiku u državi? Koji su najveći problemi u oblasti kulture i da li se oni i na koji način rešavaju?

Iako radije govorim o društvu, odmah bih mogao odgovoriti kontrapitanjem: kojoj državi? Država je uređeno stanje. Da bi država postojala, prvo moraju delovati njene institucije. Država je društveni mehanizam čija je uloga da budi ono najbolje kod ljudi koji u njoj žive, ali i da im garantuje bazične stvari – bezbednost, slobodu i jednakost. Pored jednakih šansi, ona pruža i zaštitu: ekonomsku, pravnu, imovinsku… Ima li toga u Srbiji danas? Odgovor možete potražiti od vaših sugrađanki i sugrađana koji – masovnije no što su to činili čak i devedesetih – svakodnevno odlaze odavde. Kao glavni razlog za odlaske oni navode besperspektivnost i nepostojanje države. Očekivati da kulturna politika bude drugačija ili bolja od društva čije bi vrednosti trebalo da reprezentuje, nije realno. U društvu čija vrhuška umesto slobodnih građana priželjuje i podstiče podaništvo, i kulturni model – pod pretpostavkom da uopšte uspemo da ga identifikujemo – konfuzan je koliko i samo društvo.

Kako je danas raditi u ustanovi kulture? Da li se suočavate sa teškoćama, cenzurom tokom Vašeg rada ili sličnim izazovima i problemima?

Raditi u instituciji svakako je lakše nego delovati na nezavisnoj sceni koja je na rubu opstanka. Problema, najrazličitijih, je naravno bilo i o njima sam, onda kada su se dešavali, u javnosti dosta govorio. Ako mi dozvolite da ne budem ličan – rekao bih da stanje u institucijama zavisi i od pojedinaca, stručnjaka koji u njima rade. Nisu sve institucije iste – pa se i problemi razlikuju. U ovom trenutku najugroženija je njihova nezavisnost. Posebno ustanova koje se nalaze izvan velikih centara, gde su i mogućnosti da se o anomalijama progovori svedenije — pa je i prostor za destruktivne uticaje lokalnih moćnika veći. Najpoznatiji je primer ukidanja Kulturnog centra u Požegi, odnosno njegovog pretvaranja u sportsko-kulturni centar, direktno uzrokovanog bahatošću tamošnjeg predsednika Opštine. Ovaj primer ukazuje na još jedan latentan problem, ne samo naše kulture, već i društva uopšte — izostanak elementarne građanske solidarnosti. Ukratko: nepotizma, nekompetentnosti i korupcije u kulturi ima ništa manje nego, recimo, u privredi — s tim da ju je ovde teže dokazati, a manji je i senzibilitet pa i interesovanje društva za to u kakvom se stanju institucije kulture nalaze.

Da li bi radnici u kulturi trebalo da imaju svojevrsnu obavezu da reaguju prilikom pojave raznih devijacija u društvu, bile one političke, kulturne ili bilo kakve druge?

Ne mislim da radnici u kulturi imaju društvenu ulogu koja je u bilo čemu ekskluzivnija od, recimo, one koju imaju vozači autobusa, pekari, ratari ili radnici u industriji, ako tako nešto ovde još postoji. O društvenim devijacijama treba da progovara svako ko te devijacije uoči — ili se sa njima neposredno suočava. Jedino tako možda jednog dana opet postanemo dinamično društvo. A društvena dinamika preduslov je svakog razvoja. Jasno je da aktuelnoj vlasti apatija u koju je većina građana upala odgovara — utoliko je i obaveza da progovorimo veća. Alibi za građansko ćutanje ne postoji zato što posledice građanske pasivnosti snosimo svi. Najpogubnija od njih jeste slom društva. Odgovornost ljudi u kulturi je upravo u podsticanju tog dijaloga koji u društvu mora da postoji — no, uz sjajne primere moralnog i intelektualnog poštenja, imamo i čitav niz kulturnih poslenika koji u politici, kao i u životu, prednost daju onom lukrativnom…

Ima li bilo kakvog otpora građana u Srbiji, prema Vašem mišljenju, da li je on vidljiv i da li dugoročno može da donese bilo kakve promene unutar društva?

Kada u ovakvoj zemlji ne bi bilo otpora — značilo bi da smo kao društvo potpuno potonuli. Ohrabruje činjenica da sve više građana uviđa kako njihova sloboda ne zavisi ni od koga drugog do od njih samih. Nije mali broj građanskih inicijativa koje pokazuju da ovo društvo od sebe još nije sasvim odustalo. Pored takozvanih velikih, poput Protesta protiv dikature, postoji čitav niz lokalnih inicijativa poput pokreta Podrži RTV, Ne davimo Beograd, Lokalnog fronta — sve do najnovijih građanskih protesta u Požegi ili ovog sjajnog buđenja samoorganizovanih građana oko aerodroma u Nišu. Tu su i primeri Udruženja potrošača, prošlogodišnji višemesečni protesti roditelja povodom smene direktora škole Svetozar Miletić u Zemunu  ili meštana vojvođanskog mesta Stanišić gde su se građani okupili da brane ogranak lokalne biblioteke… Takođe, svakodnevni su i protesti protiv sudskih izvršitelja, brojna su udruženja koja se bave zaštitom životinja ili odbranom prava na zelene površine, pijaću vodu, obradivu zemlju… U Novom Sadu godinama već postoji inicijativa Dva minuta tišine koja svojim glasnim ćutanjem zahteva donošenje Aleksinog zakona… Svi oni, i niz drugih neopravdano nespomenutih protesta, pokazuju kako porostor za građansko delovanje uvek postoji. Posebnu temu predstavlja njihova politička artikulacija — koja je, opet, povezana s odgovorima na pitanje zašto je veliki deo društva i dalje indiferentan, gde se opet vraćamo na priču o izostanku građanske solidarnosti.

Kad smo već kod politike — većina protesta koje ste pobrojali su građanski, a ne politički.

Mislim da grešite — u modernim društvima ne postoji ništa što je izvan politike. A u predmodernim, kakvo je naše, udeo politike je utoliko veći. Politika je svuda oko nas i ne postoji nijedan problem ovog društva koji istovremeno nije i politički problem. Ili prevashodno politički. Jasno je da kasta na vlasti ima za cilj da politiku profaniše i učini je aktivnošću koja je “rezervisana” za ljude smanjenih moralnih i intelektualnih kapaciteta. Otuda oko nas onoliki Vulini, Babići, Martinovići, Rističevići, Đukanovići, Marići i ostali Vučićevići… Ti ljudi nisu izuzetak — oni čine sistem. A cilj tog “sistema” je da se ljudima potpuno ogadi politika. Kada njih vide i čuju pošteni i pametni ljudi, ne osećaju ništa drugo osim stida. I onda ih to osećanje dovede do zaključka: “Ako su ovakvi političari – ja onda nemam tu šta da tražim”. Zato je i Skupština Srbije, umesto najvišeg zakonodavnog i demokratskog doma pretvorena u rijaliti farmu. Ne čak ni farmu, nego doslovno u svinjac. I ne postoji niko drugi ko taj svinjac i njegove stanovnike može da počisti – osim nas, građana ove zemlje i nosilaca njenog suvereniteta. Građani su akcionari i deoničari demokratije.

Mislite li da je ključ za promene upravo u neposrednom političkom angažmanu? Da li je to razlog Vašeg ulaska u politiku?

Prvo, sebe uopšte ne doživljavam kao političara. Ja sam samo jedan od onih kojima je stanje u društvu u kom živi neizdrživo — otuda mislim da ćutanje i građanska pasivnost predstavljaju najmanje častan izbor. Što se političkog angažmana tiče, on, naravno, ne mora biti artikulisan isključivo kroz političke organizacije — ali političke organizacije, tu naravno mislim i na građanske inicijative, su sredstvo kojim bi ono o čemu govorimo trebalo da se artikuliše i sprovede u praksi kroz neposredne političke odluke. Bilo kroz institucije ili izvan njih. Mi trenutno živimo u vremenu u kom su demokratske institucije potpuno obesmišljene. Pa čak i sami izbori — koji odavno više nisu ni slobodni ni demokratski. Kako će se situacija u kojoj smo završiti niko sa sigurnošću ne može da predvidi. U ovom trenutku jasno je jedino to da ovo stanje zamrznutog beznađa nije održivo na duži rok.

 

Razgovarala: Natalija Jakovljević (Magločistač)

 

 

 

[clear]

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.