POKLON ČITAOCIMA: SERIJAL TEKSTOVA O „ALANU FORDU“ (4)

POSLJEDNJI APEL MINISTARSTVU RASVJETE I PROSVJETE DA »ALANA FORDA« UVRSTI U OBVEZNU LEKTIRU: 

MINISTRE, UČITE OD DJECE!

Eto, poštovani ministre, nakon što smo u prethodna tri broja »Hrvatske riječi« upoznali duhovne roditelje »Alana Forda« i sve dvonožne članove grupe TNT, kraj priče završimo s još dva četveronožna junaka ovoga bestseler-stripa.

Različiti doživljalj ljubavi Nosonje i Boba

Prvi je, krenimo po dobi i važnosti, Nosonja. Ovog simpatičnog psa neutvrđene pasmine – za kojega Bob Rock tvrdi da vuče podrijetlo sa svih pet kontinenata – upoznali smo u epizodi »Pas za milijun dolara« i otada je nerazdvojni prijatelj svoj sedmorici članova najtajnije tajne grupe na svijetu. Napose je dirljiva njegova ljubav prema Bobu Rocku, koja na plemenitosti dobiva još i više zbog činjenice da se ne odvija dvosmjerno. Istina, i Nosonja zna pokazati da i ljubav ima granice, napose ako joj je suprotstavljen materijalni interes, ponajčešće onaj suhomesnati. Nosonja, kojega su autori i naš Max Brixy u početku iz samo njima znanih razloga nazvali Ciranom, je u biti dobar, odvažan i nadasve inteligentan pas, koji je od Grunfa vrlo dobro naučio maksimu da je u trenucima kada je u tebe uperena cijev pištolja bolje častan uzmak negoli nečastan poraz. Na svoj osobit način naučio je Nosonja i od Boba Rocka da je bolje živjeti stotinu godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi, što se posebno dalo vidjeti u više epizoda u kojima ga – iz ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat – bogate, debele i ružne gospođe hrane slastima i mastima ovoga svijeta. Lojalnost ovoga psa-agenta prema svojim kolegama ljudima-agentima u tim trenucima popušta. Ali, treba ga razumjeti. Ipak je on samo pas siromašnih gospodara.

Drugi četveronožni junak prvi se put pojavio u epizodi »Čuvaj se bombe« kao kolateralna korist prometne nesreće dvojice kamiondžija. Jedan od njih, koji nije obratio pažnju na crveno, jer mu je liječnik preporučio samo bijelo, vozio je pun tovar zamoraca. Najveći dio njih završio je u stomaku strašnoga crnog mačka – neurednoga, čupavog, iskrzalog uha, bez jednog oka i s kandžama tigra (vidi str. 38) – a jedino je jedan, tko zna kako, preživio genocid, stigavši ravno u sjedište grupe TNT. Njegovim opasnostima ni tada nije došao kraj, jer ga je Bob htio prodati prvom laboratoriju i za taj novac kupiti safaladu, dok ga je Nosonja namjesto zamorne i neizvjesne trgovine jednostavno htio pojesti. Ipak, u tim dramatičnim trenucima pobijedila je ljubav prema životinjama i načelo subordinacije, koje se pokazalo jedinim uspješnim oružjem protiv prijeteće anarhije. Šef uzima u zaštitu, zapravo u svoj šal, (ne)sretnog zamorca i otada njihovu ljubav nitko nije mogao prekinuti. Skviki, kako ga je nazvao, savršen je par Šefu, jer se, osim kada je jednom pregrizao konopac i tako oslobodio vezanog Sir Olivera, teško sjetiti kada je uradio išta korisno za grupu TNT.

Prepoznajte Skvikija

»Alan Ford« to ne bi bio kada u njemu ne bi bilo epizodnih likova. Ne stoga što se bez njih u svakoj ozbiljnijoj lektiri jednostavno ne može i što to od štiva čini fabulu razu nego stoga što svaki od njih upotpunjuje ozračje u kojemu se odigrava drama, odnosno što svaki od njih daje značajan doprinos oslikavanju kompliciranoga socijalnog mozaika.

Prvi epizodni lik koji će Vam, poštovani ministre, zacijelo pasti na um svakako je Superhik. Pa, i djeca znaju da su ga Magnus i Bunker stvorili kao antipod Robinu Hoodu, jer je – dok ga Sir Oliver nije otrijeznio (u prenesenom smislu te riječi) – bio noćna mora newyorške sirotinje i idol bogatuna. Njegovo revolucionarno opredjeljenje da krade od siromašnih kako bi davao bogatima začelo se iz posve razumljivih razloga. Kao zaposlenik newyorške javne čistoće svakoga je dana čistio kilograme i kilograme, tone i tone otpada i smeća što ih za sobom ostavlja radnička klasa i talog socijalne bijede. Proklinjući ih zbog toga i ujedno opažajući kako su bogatuni uredni i čisti Superhik – čije ime Magnus i Bunker, valjda radi zaštite identiteta, nikada nisu otkrili – se odlučuje koristiti svoju tajnu i strašnu moć u borbi protiv prljavaca. Preživjevši jednom prigodom požar u vinariji i napivši se hektolitara vina Superhik u akcijama protiv siromašnih koristi svoj onesvješćujući zadah kojemu se nitko ne može suprotstaviti. I tako bi to bilo do konca svijeta i i vijeka da ga, i nakon drugog poraza od grupe TNT, u epizodi »Superhikov veliki pothvat« Sir Oliver nije naveo na krivi put – put individualizma i napuštanja plemenitoga kolektivnog interesa. Otada, pa do 75. epizode (»Odlazak Superhika«) ovaj se čudak uvjeravao da su i bogatuni jednako hladni i bezobzirni ako si nitko i ništa, jačajući istodobno u svom uvjerenju da je lakše potrošiti (tuđi) novac sam negoli s nekim.

Glas Mitkovića i reakcija gradonačelnika

Tu istinu, iako ih je trojica, dobro znaju i tri gradonačelnika New Yorka. Bezimeni, a svinjoliki, oni su ilustrirana metafora svake birokratizirane, arogantne, pohlepne, bezosjećajne i nesposobne vlasti. Jedini koga se plaše je tajanstveni, a grmeći glas iz telefona koji im s vremena na vrijeme prijeti da na sljedećim izborima neće proći za gradonačelnike ukoliko ne učine to i to, recimo zaštite ili uhite Superhika, ovisno o trenutačnim društvenim interesima i situaciji koja ih nalaže. Taj glas – nazovimo ga radnim imenom Mitković, jer ga autori nisu htjeli otkriti – personifikacija je kapitala kojemu ljudi na vlasti služe samo kao marionete zarad ostvarivanja vlastitih interesa.

Stoga i ne treba čuditi što je inspektor Brok, kao sljedeća epizodna figura, poštovani ministre, oličenje nesposobnosti newyorške policije. Bezidejan, glup i sebeljubiv, inspektor se Brok ponajčešće (zasluženo) nalazi u poziciji između čekića i nakovnja. Kao podređeni gradskim vlastima, služi interesu bogatog kapitala, a kao ovisnik o sposobnostima Broja jedan nerijetko se nalazi suprotstvaljen tim istim interesima. Njegove kvalitete dobro su poznate i jednoj i drugoj strani (a vjerojatno i njemu podređenima) i zbog njih nikako da dođe do prvoga samostalno riješenog zadatka. Najveća muka u životu mu je neodlazak na godišnji odmor zbog nevaljalaca i strah da će mu odlazak u zasluženu mirovinu biti produljen.

A ne biste vjerovali, poštovani ministre (jer i to djeca već znaju), da među epizodnim likovima u »Alanu Fordu« ima i onih kojima statusna udaljenost nije ništa spram blizine ljudskih osjećaja. Da, da, ima. Živi primjer toga je Poštar, koji s vremena na vrijeme svrati u cvjećarnicu – to je, poštovani ministre, sjedište grupe TNT – i donese poštu. Ali, kako mu nitko od njih ne da zasluženu napojnicu – kao iskonski znak pažnje koji spaja ljude – nego mu još učine i psinu da zatvorenih očiju stisne slatku bodljikavu biljčicu, on ne samo da prijeti da im sljedeći put neće isporučiti poštu mlađu od godišta 1921. nego se još i poziva na žalbu gradonačelniku: svom prijatelju i pobratimu.

Susjed tvrdac i njegovi škrti susjedi

Susjed grupe TNT se, nažalost, nema komu žaliti. Usamljen i bijedan on je drugo ime za Nitko i Ništa. Ali, kao starac, dovoljno je tvrdac da se pokaže lisac, jer kroz rupu na zidu vidi da tajni agenti besplatno žele slušati vijesti s njegova novokupljenog radio-aparata. Mijenjajući radijske postaje s tonom na maksimumu dovodi članove TNT-a do ludila i glušila, napose Boba kojemu u tim trenucima privremeno izrastu čak i vampirski zubi.

Promašeni Slučaj, i s njime završavamo, dragi naš ministre, još je gori slučaj. Po besmislenosti njegovih motiva za samoubojstvo i nevjerojatnosti načina na koji ih ne uspijeva provesti u djelo može se mjeriti jedino sa sviračem vergla koji se pet godina nije kupao samo da bi dresirao buhe koje je za to vrijeme nakupio. Promašeni Slučaj je primjer… Ali, zašto o tome, poštovani ministre, kada Vam je sve to poznato? Zar ne? Pa i Vi ste nekoć bili dijete. Samo se toga danas ne sjećate.

***

Misli za sva vremena

I za kraj svih krajeva serijala o »Alanu Fordu« ostavili smo neke od besmrtnih misli koje dosad nismo spominjali. Dakle, prvi je primjer, pravi školski primjer za izučavanje stilsko-izražajnih sredstava (stilskih figura), s posebnim akcentom na gradaciju: »Na prvoj izvedbi, drugog Rahmanjinova koncerta, u trećem redu, na četvrtom sjedalu, sjedio je posjetitelj s pet medalja. U šest sekundi morate odgovoriti koje boje čarapa je nosio.« Ili, recimo, univerzalno zamršenu Šefovu cvjetnu filozofiju koja je kao stvorena da se na satima književnosti dođe do odgovora na pitanje »što je pjesnik htio reći«: »Želio bih nešto ljubičasto, ali tako ljubičasto koje ne djeluje ljubičasto tako da se ljudi pitaju je li to ljubičasto ili nije.« Konačno, poštovani ministre, poslužimo se i lošim primjerom kao najboljim primjerom koliko je ružno ne govoriti lijepo: »Doveo si mi idiota s izgledom idiota, koji nije ništa drugo negoli idiot. Jesi li shvatio, idiote?«

Zlatko Romić (tekst objavljen u „Hrvatskoj riječi“ 13. jula 2012.)

Povezani tekstovi:
POKLON ČITAOCIMA: SERIJAL TEKSTOVA O „ALANU FORDU“ (3)
POKLON ČITAOCIMA: SERIJAL TEKSTOVA O „ALANU FORDU“ (2)
POKLON ČITAOCIMA: SERIJAL TEKSTOVA O „ALANU FORDU“ (1)

[clear]