BRANKO IŠTVANČIĆ, REDITELJ IZ ZAGREBA, RODOM IZ TAVANKUTA: HRVATSKIM FILMOM VLADAJU KLANOVI

BRANKO IŠTVANČIĆ, REDITELJ IZ ZAGREBA, RODOM IZ TAVANKUTA: HRVATSKIM FILMOM VLADAJU KLANOVI

Zajedno na "Mostu": Subotičani Branko Ištvančić i Vlatko Dulić, izvor: Artizana film

28.07.2015

Kategorija: Intervjui , Kultura

Sviličić, Matanić i Grlić, baš poput Kusturice, Bjelogrlića ili Bajića dobivaju sredstva “na ziher”, dok se mi ostali stalno moramo dokazivati

Svoj prvi dugometražni igrani film za odrasle “Most na kraju svijeta” zagrebački redatelj Branko Ištvančić posvetio je svom prvom učitelju filma, još dok je pohađao Osnovnu školu “Matija Gubec” u Tavankutu, Zoltánu Siflisu. Kako to nerijetko biva, učenik je već odavno postao kolega svom subotičkom nastavniku, također poznatom autoru brojnih dokumentarnih filmova. U međuvremenu Ištvančić je krenuo svojim putem: od “Berbera na biciklu” i još uvijek nemontiranog dokumentarca “Dida i Modri”, preko sjajnog kratkometražnog “Rastanka”, i više nego zapaženih “Plašitelja kormorana”, “Željeznicu guta već daljina” i “Bunarmana”, pa do dobitnika brojnih nagrada “Od zrna do slike”, dječjeg “Duh u močvari” i posljednjeg “Mosta na kraju svijeta”. Sve u svemu, za 22 filma – koliko ih je napravio od 1983. do danas – Ištvančić je dobio tridesetak nagrada, priznanja i pohvala na brojnim festivalima u Hrvatskoj i svijetu. Ipak, zanimljivo je reći da je Ištvančić za svoj posljednji film – u kom se, prije svega, bavi unutarnjim preispitivanjem savjesti – nagrade već osvojio u SAD-u (Houston) i Italiji (Ischia) dok je na ovogodišnjem Festivalu u Puli jedina satisfakcija bila fantastičan prijem kod publike, dok je na Festivalu europskog filma na Paliću uvršten tek u program “Paralele i sudari” i to izvan natjecateljske konkurencije. Razgovor s Ištvančićem počinjemo upravo pitanjem o različitom senzibilitetu europske i svjetske publike u odnosu na takozvani domaći teren.

Ištvančić s ekipom filma "Most na kraju svijeta"

Ištvančić s ekipom filma “Most na kraju svijeta”, izvor: Artizana film

“Zgodno je pitanje kako jedan film s ovih prostora može gledati gledatelj koji poznaje ove probleme u odnosu na ljude koji žive u zapadnom svijetu i koji možda ne razumiju dovoljno mentalitet ljudi s ovih prostora. Cilj svakoga filma je da dohvati neku vrstu univerzalnosti, odnosno da ga svaki gledatelj shvati. Čini mi se kao i da je pisac Josip Mlakić o svom romanu ‘Čuvari mostova’, na temelju kog je i nastao film, razmišljao kao o filmskoj priči. Roman, naime, govori, o vlastitom preispitivanju, što bi trebalo potaknuti čitatelja ili gledatelja na ‘unutarnji dijalog sa sobom’. Svrha filma nije samo zabava nego i da potakne gledatelja na razmišljanje. U tom smislu, i svaki član žirija je, prije svega, gledatelj, jer i on na koncu mora donijeti određeni zaključak. Ali, kako to često biva, i sami ljudi u žiriju nerijetko tamo bivaju uvršteni na temelju običnih agitiranja, odnosno lobiranja. Meni je, recimo, nenormalna situacija da je sve oko filma važnije od onoga o čemu on govori i čime se bavi. Mislim da sam pričom o razumijevanju običnog gledatelja i čestim igrama oko filma u kojima su članovi žirija najobičnije žrtve kompromisa dao odgovor na Vaše pitanje o različitom prijemu ‘Mosta na kraju svijeta” u svijetu i kod nas.”

Kao i svi ranije, i Vaš posljednji film obiluje poetikom i simbolikom. Koliko se ovakvim pristupom, kao “doprinosom umjetnosti”, može obogatiti i sama “dokumentaristika stvarnosti”?

“Jako mi je bitno da u filmu ne prikazujem samo realne stvari, iako su mi mnogi rekli kako je ‘Most na kraju svijeta’ upravo ‘jako realan’. Mislim da je to stoga, jer im je film uvjerljiv. Nije tu stvar u autentičnosti likova i prostora nego u autentičnosti pričanja priče. Ipak, važnijim od uvjerljivosti i autentičnosti čini mi se pitanje kako priču nadgraditi. Odgovor na to je autorstvo i nadarenost i iza njega ne stoji samo priča o uspjehu nego trebate li se ili ne baviti ovim poslom.”

Film je dobio odgovarajuću potporu državnih, odnosno strukovnih tijela. Ipak, u kakvom je ozračju rađen?

Na snimanju filma "Duh u močvari"

Na snimanju filma “Duh u močvari”, izvor: Artizana film

“Mi smo dobili sredstva kao i drugi filmovi koji se rade na profesionalni način. Međutim, doživjeli smo i jako puno odmaganja, jer nismo dio main-streama i interesnih skupina nego radimo svoj posao. Drugim riječima, nismo u sustavu lobiranja, jer smo sami formirali svoju producentsku kuću ‘Artizana’. Takav pristup zastupa i Krsto Papić riječima kako bi svaki redatelj ujedno trebao biti i producent, jer onda najbolje pazi na svaku utrošenu kunu. Na žalost, upravo zbog ovoga ja se mnogo više bavim producentskim poslom dok mi za kreativnost ostaje mnogo manje vremena. I upravo zbog toga što ‘nismo ničiji’ uvidio sam da i najveći europski festivali funkcioniraju po načelu lobija kojima je, kako sam već rekao, sve bitnije od samog filma. To se prije svega odnosi na Veneciju i Cannes, a donekle i na Berlin i Karlove Vari. U cijeloj toj priči na koncu stoji autor, a to znači da je on najmanje bitan. A trebalo bi biti obratno.”

Je li “Zvizdan” Dalibora Matanića, koji je nagrađen u Cannesu, također stvar lobiranja?

“Mislim da jeste i da je to lažna vrijednost. To za hrvatsku kinematografiju jeste veliki uspjeh, ali mnogi ljudi ne znaju da taj film ne vrijedi ulaska u selekciju. Ne želim biti lažno skroman i stoga ću reći da naš film govori o puno vrednijim i dubljim stvarima u odnosu na ‘Zvizdana’. U našem filmu angažirana je brojna glumačka ekipa iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine; angažirana je i brojna ekipa iza filma i u njega je uložen veliki napor. Zbog toga mi je nevjerojatno da se takav film podcjenjuje u odnosu na ono što niti toliko vrijedi niti je uloženo toliko napora. Drugim riječima, imao sam i imam ogroman napor napraviti nešto u odnosu na Ognjena Sviličića, Dalibora Matanića ili Rajka Grlića. Tu i jeste dijelom odgovor i na prethodno pitanje: mi jesmo imali odgovarajuću financijsku i logističku potporu prije snimanja filma, ali je ona izostala nakon njegova završetka. Mi, dakle, nismo imali afirmaciju u smislu njegove distribucije iako je sjajno primljen od onih koji su ga gledali.”

Može li se među autorima koj ste spomenuli napraviti paralela s ovdašnjim “državnim redateljima”, poput Kusturice, Bjelogrlića ili Bajića?

“To je ista stvar i ja to nazivam ziheraštvom. To je nevjerojatno: kad se netko od njih pojavi, na ziher dobija film. Ispada da su oni ti koji sve najbolje znaju, a svi mi ostali nemamo pojma o filmu. Zbog toga je njihovo financiranje, naravno, neupitno dok se svi mi ostali stalno moramo dokazivati.”

Znači li to da se u takvoj situaciji ustanovljeni sustav financiranja nalazi na margini?

“Mislim da da.”

Koliki je godišnji iznos sredstava za financiranje filmske produkcije i koliko se filmova snimi?

Ana Milodanović, jedna od akterica u filmu "Od zrna do slike"

Ana Milodanović, jedna od akterica u filmu “Od zrna do slike”, izvor: Artizana film

“Hrvatski audiovizualni centar godišnje raspolaže s deset milijuna eura iz čega se financira najmanje četiri do pet igranih filmova, plus desetak dokumentarnih, animiranih, kratkih igranih i drugih filmova; filmskih festivala, komplementarnih djelatnosti u smislu izadavštva itd. To nije mali novac i u tom smislu Hrvatski audiovizualni centar jako puno toga financira i u njemu se puno toga dobroga formiralo. Međutim, Hrvatski audiovizualni centar ima jako lošeg ravnatelja, a to je Hrvoje Hribar, koji je formirao interesne skupine, klanove, i koji, na žalost, utječe na to kome će se i kako dodjeljivati sredstva. Na to su i mnogi moji kolege ukazivali, ali se ništa nije dogodilo. Meni je, recimo, nevjerojatno da samo jedna producentska kuća na natječaju od ukupno 21 milijuna kuna dobije 11 milijuna, i to u svakoj kategoriji! Dakle, ne samo u igranom, nego i u dokumentarnom, kratkom, animiranom… čak i u eksperimentalnom.”

Jeste li iz razloga o kojima govorite s Irenom Škorić osnovali “Artizanu”?

“Mi smo ‘Artizanu’ osnovali još prije, ali je suština ista. Svoju, prvo udrugu, a zatim produkcijsku kuću osnovali smo stoga što smo bili nezadovoljni producentima. Većina producenata je, naime, takva da s redateljima aplicira na sredstva iz fonda, jer im je on bitan zbog novca. Novac se, naravno, dobija na ime priče, scenarija i redatelja, koji, nakon dobitka sredstava, ta ista sredstva od producenta dobija na kapaljku. Redatelj je na taj način rob vlastitih odobrenih sredstava. Međutim, nakon formiranja ‘Artizane’, događa se ista stvar: nama ne daju sredstva, jer su shvatili da mi radimo ono o čemu sam već pričao: pazimo na svaku utrošenu kunu. Stoga nam se i ne odobravaju veliki projekti nego samo sitniji.”

Znači li to da ostali rasipaju dobiveni novac?

“Teško je reći da se novci rasipaju, ali se daju onima koji su podobni.”

U kolikoj je to mjeri vezano za politiku?

"Dida i Modri": Bela Vujić i Stipe Benčik

“Dida i Modri”: Bela Vujić i Stipe Benčik, izvor: Artizana film

“To je teško izričito reći, jer je jako perfidno urađeno. Cijeli Zakon o audiovizualnim djelatnostima bi trebalo mijenjati. Nevjerojatno je, primjerice, da u Zakonu imate stavku o sukobu interesa, a da vam pri tome neki mogu sjediti u Vijeću Hrvatskog audiovizualnog centra i sami sebi dodjeljivati sredstva. Kada smo na Upravnom odboru Hrvatskih filmskih redatelja Irena Škorić i ja na to ukazivali, onda smo ispali uzurpatori i loši kolege. U cijeloj toj priči Hribar ima potporu kolega koje je kupio, a čak i oni koji nas podržavaju zavukli su se u svoje kućice i šute, jer se plaše da, ukoliko nas podrže, ni sami više neće dobiti sredstva, kao i od toga da se ne zamjere ‘velikom gazdi hrvatskog filma’, a to je Hrvoje Hribar.”

Vaš film za djecu na dva festivala u Italiji dobitnik je nagrada i za najbolju režiju i za najbolji film. Ipak, od njegova završetka prošlo je devet godina. Zašto se niste dalje nastavili baviti ovim žanrom, napose u situaciji kada se u Hrvatskoj i inače rijetko snimaju dječji filmovi?

“Ne daju mi raditi sljedeći dječji film! Zašto? Pa zbog toga što sam postigao uspjeh s ‘Duhom u močvari’. I danas mi je nakon projekcija teško odgovoriti klincima zašto ne pravim nastavak ovog filma ili zašto ne pravim dječje serije. To je i lijepo i tužno. Lijepo je stoga što i sada kod djece nailazi na fantastičan prijem, a tužno što se djecom na filmu nitko ne bavi.”

Zaposleni ste na Hrvatskoj televiziji. Radite li nešto da se na tom planu počne raditi?

“Kada god tako nešto predložim, naiđem na ignoriranje, i to od tri glavna programa koja bi se time trebala baviti: dokumentarnog, dramskog i dječjeg. Umjesto toga, stavljali su me da radim nekakve bezvezne emisije. Nevjerojatno je da sam zaposlen i plaćen da radim apsurdne stvari. Nevjerojatno!”

Kao autor dokumentarnih filmova nesporno ste se dokazali, a kao redatelj dva igrana filma, kako kažete, naišli ste na dobar prijem publike. Na kom daljnjem putu vidite sebe kao redatelja?

“Teško mi je na taj način razmišljati o svojoj budućnosti. Često mi se ‘stešča’ zbog toga, jer znam da sam napravio puno toga, napose u dokumentarnim filmovima. Ali… kad vidim da danas imam 50 godina, a iza mene su tek dva igrana filma, a trebao bih ih imati najmanje 10, onda me uhvati tjeskoba. Znam da imam volje i sposobnosti, ali ne i mogućnosti, jer nemam potporu. Nevjerojatno mi je da me čak niti Hrvatska televizija ne koristi za tako nešto.”

Vrlo ste vezani za svoj rodni Tavankut. Hoće li Vaš zavičaj biti jedna od tema Vaših budućih filmova?

“Odavno imam želju snimiti igrani film o svom zavičaju. Međutim, pravo je pitanje kako to ispričati? Dok sam bio mlađi, razmišljao sam o tome u romantičnim kategorijama. Međutim, kasnije sam shvatio da je potrebno napraviti jaku priču koju bi opet svatko razumio, a da opet bude prepoznatljiva za ovaj kraj. Ideju, čak i za naslov ‘Kako sam se ubio’, mi je dala Irena. Riječ je, naravno, o samoubojstvima, toliko karakterističnim za ove krajeve. Međutim, toj ideji nedostaje i jaka dramaturška priča koja bi, po mom osobnom senzibilitetu, trebala biti tragikomična. To znači da tražim pravog scenaristu za ovaj film i nadam se da ću ga i imati, jer poznajem neke ljude ovdje koji dobro razumiju i tematiku i ideju o kojoj govorim. Nadam se da ću to uraditi u sljedećih nekoliko godina. Također, kao jedan od budućih urednika programa kulture po novoj sistematizaciji Hrvatske televizije želio bih raditi serijale o znamenitim vojvođanskim Hrvatima, a jedan od njih svakako je Balint Vujkov. Za mene je on brend kulture vojvođanskih Hrvata, ali je pitanje koliko će na Hrvatskoj televiziji za to imati sluha. Da ne slutim na zlo, ali indikativno za ovaj dio priče je da me nitko na Hrvatskoj televiziji nikada nije pitao što bih ja mogao ‘ponuditi’ iz zavičaja. A, bar kada je kultura u pitanju, ima se toliko toga prikazati.”

Razgovarao: Zlatko Romić

pecat1

 

 

 

[clear]

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.