SRĐAN ĆEŠIĆ: ESTRADA JE POSTALA CRNA HRONIKA, CRNA HRONIKA ZABAVA, A POLITIKA ESTRADA

SRĐAN ĆEŠIĆ: ESTRADA JE POSTALA CRNA HRONIKA, CRNA HRONIKA ZABAVA, A POLITIKA ESTRADA

26.03.2015

Kategorija: Intervjui

Mene je uvek bilo sramota da dobijam lake poene baveći se stvarima za koje znam da će bilo koga učvrstiti u pregaženim, pogrešnim i anahronim uverenjima za koja sam siguran da nam već dve decenije jedu živote

 


Srđan Ćešić
je rođen 1969. godine i živi u Beogradu. Završio je studije vizuelne komunikacije na International College – Art and Sciences u Milanu. Scenarista je i reditelj satiričnih emisija “Nikad izvini”, “Iz nepoznatih razloga” i “UPS!”. Objavljivao je političke ilustracije u “Intervjuu”,” Borbi” i NIN-u. Kao umetnički direktor, dizajner i reditelj radio je na brojnim marketinškim, političkim i društveno angažovanim kapmanjama.

Srđan je rekorder po broju zabranjenih emisija i ilustracija. Iskreni je ljubitelj Srpske pravoslavne crkve, političara i zatucanosti uopšte. Tvrdi da se jedino necenzurisano mesto u Srbiji nalazi na društvenim mrežama.

Šira javnost Vas poznaje po provokativnim političkim ilustracijama, fotomontažama, tekstovima i video radovima koje poslednjih godina najčešće objavljujete na društvenim mrežama. Koliko je ovakav vid društvenog angažmana neophodan i koje su poruke koje na ovaj način šaljete javnosti?

Sa brojem zabranjenih emisija i novinskih ilustracija držim neslavan rekord na lokalnoj medijskoj sceni. Iako nikad nisam sebe doživljavao prevashodno kao autora satiričnih televizijskih ili štampanih radova, stvari koje sam radio poslednjih desetak godina su u dobroj meri odredile moje mesto u percepciji ljudi koji su pratili moj rad. Deset godina nakon što je ukinuta emisija “Nikad izvini”, pet godina po ukidanju “Iz nepoznatih razloga”, meni je taj društveni angažman na mrežama ostao praktično jedini mogući medij kroz koji mogu da delim sa ljudima moj pogled na situaciju u društvu u kojem živimo. Danas je to, ruku na srce, mnogo više neki refleks da reagujem na stvari koje se dešavaju oko nas nego ozbiljan, svakodnvni posao kakvim sam se bavio kao pisac televizijske satire ili novinski ilustrator. Poruke su iste kakve su bile i kada sam radio televizijske emisije ili kao ilustrator u NIN-u, u “Borbi” ili kao umetnički direktor političkih kampanja. Uvek sam se trudio da promovišem sistem vrednosti suprotan onom koji je od naše zemlje napravio mesto u kojem žive nesrećni ljudi koji svoju nesreću uspevaju konstantno da reprodukuju i umnožavaju.

Pre nekoliko godina bili ste autor satiričnih televizijskih emisija “Nikad izvini”, “Iz nepoznatih razloga” i “UPS”. Ako uzmemo u obzir da imate bogato iskustvo kada je u pitanju cenzura, zbog čega su ove emisije skinute sa programa?

Mislim da je nova politička istorija Srbije prepuna događajima sa kojima naše društvo i njegove političke “elite” ne žele i ne smeju da se sretnu. U takvoj zemlji satira ima pravo da postoji ako je beznačajna ili ako se suštinskim pitanjima bavi na banalan način. Stvari koje sam ja radio u jednom takvom društvu prirodno su se nalazile sa one druge strane dozvoljenog.

Tabu koji stidljivo menja zemlju, fotografija: Srđan Ćešić

Tabu koji stidljivo menja zemlju, fotografija: Srđan Ćešić

Koje je Vaše viđenje štampanih medija, odnosno kvaliteta karikatura u njima?

Ceo javni život u Srbiji izvitoperio se u toj meri da je estrada postala crna hronika, crna hronika zabava, a politika estrada. U takvom kontekstu i u sredini u kojem naše društvo živi logično je da štampani mediji potpuno metastaziraju. Danas u Srbiji gotovo da i ne postoji medij, štampan ili elektronski, koji bi bio mesto u kojem bi se razvijala ozbiljna politička debata o bilo kom pitanju koje muči naše društvo. Karikaturisti se u tom okruženju snalaze najbolje kako umeju. Meni lično Koraks je i dalje nekoliko lejera ispred svih nas koji se bavimo ovim poslom.

Šta mislite o “kolegama” koji svojim karikaturama takođe doprinose raspirivanju mržnje i netrpeljivosti među ljudima?

Mene je uvek bilo sramota da dobijam lake poene baveći se stvarima za koje znam da će bilo koga učvrstiti u pregaženim, pogrešnim i anahronim uverenjima za koja sam siguran da nam već dve decenije jedu živote. Uvek sam voleo da se bavim pitanjima koja su u najvećoj meri tabu i koja polako, ali sigurno, menjaju zemlju u kojoj živimo – sporo, stidljivo, korak po korak.

Koliko je danas u Srbiji bezbedno baviti se ovakvom vrstom angažmana i da li se Vi osećate bezbedno?

Nikada nisam razmišljao o svojoj bezbednosti. Iskreno, mislim da je veća hrabrost potrebna ignorisati uzroke propasti u kojima živimo.

Vaši omiljeni likovi su često političari i pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Šta je ono što Vas najviše motiviše?

Svaka oblast javnog života u kojoj dominira hipokrizija i svako odbijanje ili nesposobnost da se shvati sopstveno vreme, nesposobnost da se stekne objektivan sud o sebi, su prirodni i najčešći izvori satire ili komedije uopšte. Srpska pravoslavna crkva ili uostalom i celo srpsko društvo u tome nisu veliki izuzetak od ostalih društava i crkava. Očigledne posledice delovanja SPC na naše šire i uže okruženje konstantno traže da budu nanovo merene i osvetljene kroz neku komičnu ili satiričnu formu.

Kada po Vašem mišljenju karikatura prelazi granicu humora i počinje vređati i da li karikatura Alaha ili Muhameda vređa osećanja vernika?

Ako poštujete nečiju religiju ne znači da treba da poštujete i njegovu zatucanost. Tvorcu beskraja iz bilo kakve religije karikature verovatno ne mogu da naprave baš neku veliku štetu. Ljudi koji se kriju iza religioznih zabrana, koji u ime bilo kakve religije čine nasilje i zlo, na kraju jesu komični, koliko god krvav trag da ostavljaju za sobom.

Koji je Vaš savet, kao umetnika koji se bavi najozbiljnijom stvari, humorom – kako preživeti a ostati normalan? 

Mislim da pridev normalan opisuje jednu dosta rastegljivu kategoriju i nisam siguran da bilo ko od nas pouzdano više može da kaže da tačno zna kako izgleda taj prav ugao i kako se tačno pod tim uglom stoji. Često mi pokušaji ljudi da budu normalni ili bar da tako izgledaju liče na onog čoveka iz starog vica, koji dođe kod psihijatra sa zmijom oko vrata, televizijskom antenom na glavi, režnjevima slanine oko ušiju i kaže: “Doktore, želeo bih da pričamo o mom bratu”.

Natalija Jakovljević

pecat1

 

 

 

[clear]

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.