BRANISLAV TRIFUNOVIĆ, VEČITO MLAD GLUMAC: NAJBEZBOLNIJE JE “SEĆI” U KULTURI

BRANISLAV TRIFUNOVIĆ, VEČITO MLAD GLUMAC: NAJBEZBOLNIJE JE “SEĆI” U KULTURI

Foto: Magločistač

Objavio: Magločistač

04.05.2016

Kategorija: Intervjui

Stepenica vodi ka zatvaranju pozorišta, naročito u manjim sredinama. Jer, kad svedete broj zaposlenih na nekih 30 ljudi koji prave jednu ili dve predstave mesečno pošto nemaju finansijskih sredstava za više, onda će u jednom trenutku neko postaviti pitanje šta nam to uopšte i treba.

[divide style=”dots” icon=”circle” width=”short”]

Rođen je u Kruševcu, osnovnu i srednju školu završio je u Užicu, a Akademiju umetnosti, smer gluma, u Novom Sadu, u klasi prof. Petra Banićevića. Stalni član ansambla Pozorišta “Atelje 2012” je od 2010. godine. Tako nekako obično počinje predstavljanje biografije svakog glumca, u ovom slučaju Branislava Trifunovića.

“Kosa”, “Gospoda Glembajevi”, “Otac na službenom putu”, “Zoran Đinđić”, “Kako zasmejati gospodara”, “Opsada crkve Svetog spasa”, “Per Gint”, “Malajsko ludilo”, “Hamlet”, “Andromaha”, “Derviš i smrt”, “Dundo Maroje”, “Tvrđava”, “Majstor i Margarita”, “Dogvil”, “Beton mahala”, samo su neke od predstava u kojima (je) igra(o), dok se u svetu pokretnih slika ističe ulogama u filmovima “Jesen stiže, dunjo moja”, “Pogled sa Ajfelovog tornja”, “Sedam i po”, “Tamo i ovde”, “Crna Zorica”, “Smrt čoveka na Balkanu”, “Odumiranje”, a najnoviji je “Burek”, komedija koja će premijerno u Srbiji biti prikazana sutra, 5. maja.

Nezaobilazni deo biografije svakog glumca, pa tako i Baneta, jesu i nagrade. Da skratimo priču – bilo ih je dosad dosta. Samo za ulogu u filmu “Jesen stiže, dunjo moja” dobio je nekoliko priznanja, među kojima i nagradu za najboljeg mladog glumca na Novosadskom filmskom festivalu 2004. Sad, kuriozitet je što je za najboljeg mladog glumca bio proglašen i 2015. za ulogu Milorada u “Doktoru Nušiću”, na 44. Pozorišnom festivalu najboljih komediografskih ostvarenja Srbije „Dani komedije“ u Jagodini. Da li kao simptom opažanja da u Srbiji vreme stoji, ili, pak, zabrinjavajući sindrom deficita mladih na ovim prostorima, tek, ljubazno se tad zahvalio žiriju na izboru, upućujući apel da se ta starosna granica mladosti “dramatično smanji”.

Bilo kako bilo, na sceni je dovoljno dugo da sa kredibilitetom koje nosi iskustvo može da odgovori na pitanje – hoće li pozorište preživeti (i) ovu materijalnu, a onda i moralnu krizu koja je zahvatila celokupno društvo.

Preživeće, ali ne znam kako. Ne mislim da je trenutna situacija nešto svetla i dobra. Pre nekog vremena sam od svojih kolega iz somborskog pozorišta dobio informaciju da je gradska vlast tražila da se ukine još devet radnih mesta kod njih. Radi se o pozorištu koje je verovatno jedna od najznačajnijih institucija u ovoj zemlji, koje ima dugu istoriju i tradiciju, a koje trenutno raspolaže sa deset zaposlenih glumaca. Kad na tu cifru traže da se otpusti devet ljudi, onda to dovodi u pitanje funkcionisanje jedne takve institucije. To samo govori o njima, koliko oni ne razmišljaju o tome. I kad god treba nešto da seku, valjda će prvo seći u kulturi, jer o njoj ništa ne znaju. Nekako je mnogo teže da prvo možda „maknu“ sve one ljude koje su zapošljavali svih ovih godina, jer su to neki sigurni glasači, a i u kulturi se niko ne buni.

Zašto se niko ne buni?

Ćute ljudi, da l’ misle da može i gore. Ne mogu da ulazim toliko duboko u razloge tišine koju proizvode, osim da je neki strah u pitanju, prihvatanje stava tipa „Eto, kao, mora tako“. Ali, ja apsolutno mislim da ne mora, jer ne mogu da verujem da umesto tih devet mesta koja treba da se ukinu u jednoj instituciji koja radi jako dobro već godinama ne postoji zamena u nekoj drugoj ustanovi – neki ćata birokratije koji dolazi na svoj posao, ne zna šta radi, prima neku platu, a da to njegovo mesto nije ni nužno, ni neophodno. Ne mogu da shvatim to njihovo nerazumevanje prema kulturi, ali oni su ljudi koji ne konzumiraju kulturu, niti ih kultura zanima jer ne može da im donese bilo kakve poene. Zato seku tu gde im je nekako najbezbolnije.

Imali smo ranije ministre kulture koji su poticali iz sveta umetnosti, pa nisu ništa uradili. Šta je problem kad neko sedne u tu fotelju ministra kulture? Da li je sistem jači od inicijative pojedinca, ili se generalno radi o nebrizi države prema tom resoru?

Bio je Branislav Lečić jedan ceo mandat ministar kulture i Voja Brajović nekih devet, deset meseci, ne više od toga. Voja verovatno nije mogao za tako kratko vreme bilo šta da uradi, ne znam da li bi da je bio četiri godine… Znate šta, kad se prave koalicije posle nekih izbora, poslednje stvari o kojima se razgovara na nivou ministarskih pozicija su kultura, obrazovanje i socijala. To su resori koji služe za potkusurivanje, u kojima nema para, a ima jako puno problema. Zato ih se svi klone i niko neće da zasuče rukave. Mislim da to više nije pitanje ni čoveka koji će biti tamo, nego je to jednostavno pitanje odnosa vlasti prema kulturi. U ovoj zemlji se ništa ne menja već godinama, a kada se ništa ne menja godinama, onda samo tone. Imate tako v.d. direktora Narodnog pozorišta u Beogradu koji je duže od godinu i po dana u tom statusu, kršeći sve zakone, dok čovek koji je pobedio na konkursu za direktora godinu i po dana ne može da dobije „zeleno svetlo“ od Vlade za rad zato što se verovatno ne sviđa Aleksandru Vučiću.

Kako biste ocenili mandat Ivana Tasovca?

Mislim da bi bilo koja domaća životinja, da je sedela u toj fotelji četiri godine, uradila isto toliko. Ta njegova nebriga i to žmurenje koje je proizveo potpuno su fascinantni budući da se radi o čoveku koji je napravio Beogradsku filharmoniju i koji je na twitter-u bio jedan od fantastičnijih opozicionara, izvrgavajući sve ruglu, a sad je postao još gori od onih koje je napadao pre nego što je postao ministar. To je verovatno ta neka mašinerija u koju, kad uđete, postajete jedan birokrata manji od makovog zrna.

Jedna od njegovih „tekovina“ su izmene Zakona o kulturi, usvojene februara ove godine, kojima se ukida status tj. mogućnost postojanja ustanova kulture od nacionalnog značaja.

Moj „Atelje 2012“ je bio jedna od tih ustanova. Kad pogledate, nalazi se na jednom divnom mestu gde može da se napravi fantastična zgrada ili šoping mol. Ukidanjem statusa ustanove kulture od nacionalnog značaja, ta zgrada više ne mora da bude pozorište, već u nekom trenutku nešto potpuno drugo. Mislim da oni sve to gledaju kroz prizmu ekonomske isplativosti, tipa „Ovo mi sad troši neke pare“. Stepenica vodi ka zatvaranju pozorišta, naročito u manjim sredinama. Jer, kad svedete broj zaposlenih na nekih 30 ljudi koji prave jednu ili dve predstave mesečno pošto nemaju finansijskih sredstava za više, onda će u jednom trenutku neko postaviti pitanje šta nam to uopšte i treba. Mislim da sve vodi ka tome.

Da li kultura uopšte može da se posmatra iz perspektive isplativosti i profitabilnosti? Da li, eventualno, sredstva koja se trenutno ulažu u kulturu mogu na racionalniji način da se preraspodele?

Naravno da ne može. S druge strane, za istu količinu novca koja se ovde izdvaja za plate i programe, u zemljama u okruženju i po Evropi dobijete mnogo više jer su tamo, na primer, glumci angažovani po ugovoru, a ne stalno zaposleni. Kokan Mladenović je, recimo, pravio reviziju šta bi mogao da uradi s parama koje dobija od Grada Beograda na godišnjem nivou. Taj plan je vrlo realan, ali nikog ne zanima da se bavi time. Glumci sami među sobom ne mogu da se dogovore oko mnogo stvari i onda je teže da se napravi konsenzus po bilo kom pitanju kad se radi o kulturi. Ja nisam optimističan uopšte. Mislim da je to jedna zatvorena konstrukcija gde ste vi sad, na primer, zabranili da se zapošljavaju novi ljudi u pozorištima. Morate da raspišete tender da biste zvali nekog glumca ili reditelja sa strane, što je isto potpuna besmislica. Sad, zamislite javnu nabavku gde se za jednu ulogu prijavljuje 60 glumaca koji obrazlažu kako bi oni nešto radili i za koje pare, i onda vi izaberete onog koji bi potrošio najmanje para. To nerazumenjavnje kako funkcionišu stvari u kulturi je najgora stvar, ali je logično jer se radi o ljudima koji ne prate pozorište.

Da li ste u poslednje vreme primetili da je iko od predstavnika tzv. političke elite došao na neku Vašu predstavu?

Od ove vladajuće – ne, nikad nismo videli nikog u pozorištu. Vučić je prvi put ušao u „Atelje 2012“ kada je bila komemoracija Gagi Nikoliću, a i to verovatno da skupi malo političkih poena ako može.

Ima li u pozorištu danas cenzure i kako se manifestuje, sem onog „poslednjeg čina“ zabrane izvođenja predstava?

Ima cenzure. Postoje neki gradovi gde neke predstave ne mogu da gostuju. Postoji i ona mnogo jača autocenzura tipa „Nemoj sad da pravimo takve stvari“. Kad pogledate predstave pozorišta koja su na budžetu, vrlo malo njih se bavi aktuelnom političkom situacijom. U poslednje vreme, na nivou velikih kuća, to su samo „Rodoljupci“ Andraša Urbana koji se bave Srbijom danas. U „Ateljeu 2012“ ili JDP-u nema ništa od toga, a po manjim gradovima tu i tamo. Ja sam imao priliku da igram u Kruševcu u „Doktoru Nušiću“, kog su odmah posle premijere proballi da zabrane ili da izbace ono što im se ne sviđa. Postoji, vrlo tiho i perfidno, jedna vrsta pritisaka tih političara koji su čuli da se u pozorištu nešto subverzivno dešava, pa im to nekako smeta.

Na koga danas Srbija liča: na Domanovića, Nušića, Steriju…?

Na sve njih pomalo. Postali smo jedna velika „Stradija“. Ono što je meni kod Nušića, recimo, zanimljivo, to je da mi više ništa nije smešno kad ga čitam, iako je komediograf. Fascinantno je koliko – posle toliko vremena – ništa nismo naučili.

Razgovarala: Mirana Dmitrović (Magločistač)
pecat1

[clear]

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.